Inkluzija kao pojam označava prihvatanje, prilagođavanje i transformaciju. Stoga kada govorimo o invalidnim osobama, konkretno djeci, moramo shvatiti da svako dijete treba cijeniti, poštovati, razumjeti u okviru njihova kulturnoga identiteta, vjerske, etničke ili bilo koje druge pripadnosti. Treba ih slušati, shvatiti, razumjeti i, što je najvažnije, treba ih voljeti.
Moramo shvatiti da mi ne odlučujemo da li ćemo se roditi ili naslijediti neku poteškoću. Moramo shvatiti da je to život, život za kojim svi žudimo, pa tako i osobe za invaliditetom. Najteže je kada te tvoja okolina ne prihvata, kada se izoluje od tebe i ostavi te tako napuštenog i ranjivog.
Zapitajte se: “Bili meni bilo ugodno, da li bi bio zahvalan da njihovom mjestu?”
Ne biste, jer bi Vas prozvali drugima i drugačijima, razvili biste kompleks kod sebe i živjeli s strahom od ljudi, sa strahom od sebe.
Zato sljedeći put kada ugledate da se krše osnovna ljudska prava, a posebno inkluzija, reagujte pravilno, znajte da to ste mogli biti Vi, Vaše djete, jer invalidnost nije izbor.